Sri Sathya Sai Institut Viših Medicinskih Znanosti

petak, 23.03.2007.

KAO SJAJNE ZVIJEZDE

Pogled kardiologa na Babine bolnice i budućnost brige o zdravlju Dr. Mitchell W. Krucoff, MD, FCCP, Durham, Sjeverna Karolina (USA)* Autor, Dr. Mitchell W. Krucoff, profesor medicine/kardiologije, stariji član interventne kardiologije na medicinskom centru Duke sveučilišta, direktor jedinice za kardiovaskularnu opremu, direktor projekta MANTRA studija na Duke kliničkom istraživačkom institutu i direktor kardiovaskularnog labora-torija VA medicinskog centra u Durhamu. - Sjeverna Karolina, USA. Bilo je to prije 12 godina kada je Sri Sathya Sai Babina sveprisutnost dodirnula moj život na razini moje izravne svjesnosti. U to sam vrijeme bio kardiolog sa sigurnom karijerom u kliničkom istraživanju novih medicinskih tehnologija pri Medicinskom centru Duke sveučilišta iz Durhama, Sjeverna Karolina. 1989. godine prihvatio sam poziv Kardiološkog društva Indije i Instituta za srce iz Teksasa da predstavim naš rad na njihovom Kongresu o koronarno-arterijskim bolestima, kao interesantnu priliku za posjet Indiji. Tada nisam mogao znati da je to bila tek puka vanjska strana događaja koje sam mogao zapaziti. Veoma mnogo sam putovao, godinama, ali Indija je dirnula moju dušu. Po završetku Kongresa, kada sam sjeo na svoje mjesto u avionu da bih odletio kući, moja je glava bila zapletena u stvari kao što su mučni epidemiološki podaci o indijskim srčanim bolestima pa do zapanjujućih kulturnih impresija i novih profesionalnih spoznaja. U tom je trenutku jedan neobično prijateljski i razgovorljiv čovjek sjeo na sjedalo do mene. On je uzbudljivo govorio o osobnim iskustvima s Avatarom iz Puttaparthija te o mnogim obrazovnim i humanitarnim djelima ovog Svetog čovjeka, Sri Sathya Sai Babe. Opisao je viziju i planove za Super-specijalističku bolnicu s kompjutorima i medicinskom tehnologijom najviše kvalitete, koja bi bila stvorena kao sredstvo besplatne medicinske brige za bilo koju osobu u nevolji. Govorio je o Svetom pismu, o slijedu događaja koji su planirani te u kojima bi služenje pri srčanim bolestima trebalo prvo biti uključeno. Rekao mi je da mu je Sai Baba dao zadatak da ode natrag u USA pronaći zapadnjačkog kardiologa kojemu je poznata 'visoko-tehnološka' medicinska praksa i oprema, koji bi se mogao pridružiti profesionalcima i poklonicima iz Indije pri Upravnom odboru za stavljanje ove bolnice u rad. Onda je stao, pogledao je u mene i upitao me je što ja u životu radim. Razgovarali smo neprekidno više od 18 sati. Kada se avion spustio u New Yorku, dao mi je knjigu o Sai Babi i pitao me da li bih volio biti uključen u ovo bolničko nastojanje? Rekao sam mu da sam veoma zainteresiran da saznam više o tome. Planovi su se zatim otkrivali tako ubrzano sa mnogo 'koincidencija' da se čak i moja relativno cinička zapadnjačka drskost smanjila ne razmišljajući o njima uopće kao o koincidencijama. Primio sam telefonski poziv i neke arhitektonske planove za izvanredan bolnički dizajn kakav nikada do tada nisam vidio. Primio sam i poziv da dođem na prvi sastanak Odbora u Puttaparthi prilikom Babinog 65.Rođendana. Fasciniran i nesposoban odoljeti, ne trebam reći da sam ostao skeptičan, očekujući da je u svemu tome negdje zamka. Kao glavni na Religijskim studijama na Yale-u u ranim 70-ima, bio sam svjestan postojanja mnogih varalica i šarlatana koji su iskorištavali istočnu tradiciju da bi nasamarili zapadnjake ……….. Ne trebam reći da kada sam putovao natrag u Indiju,sve je izgledalo drugačije. Nije bilo nikakvih odgoda na imigracijskom šalteru ili letovima. Bilo je tamo stranaca koji su mi pomagali na svakom koraku. A bilo je i svih mogućih drugih znakova na putu. Neispavan, ali ne i umoran zbog duge vožnja taksijem od Bangalorea, našao sam se u Prasanthi Nilayamu (Babinom ašramu u Puttaparthiju), licem u lice sa glasovima iz telefonskih govornica te na daršanu licem u lice s Njegovom svetosti. Te se večeri sastao Odbor, a sljedećeg dana svima nam je bio darovan razgovor s Babom da bismo razmotrili planove za bolnicu. Baba je osobito bio ljubazan sa mnom, očitim novajlijom. Fiksirao je moju pozornost razgovorom o osobnim stvarima iz mog života koje je jedino mogao znati putem Svoje božanskosti. S Svojom je rukom stvorio vibhuti (sveti prah) i seriju prstenja, posljednjeg od njih je stavio na moj prst neujednačene mjere. Savršeno je pristajao. Obišao sam ašram, škole i ostale sadržaje. Proslavio sam dovršenje gigantskog Hanumana i Muzeja svih religija u znakovitom preludiju Babina rođendana. Vratio sam se u USA znajući da sam blagoslovljen uključenjem u jedno od najvećih humanitarnih nastojanja na licu ove zemlje. Sretno sam prenio tu činjenicu i informaciju o bolničkom projektu Predsjednicima i CEOS-u medicinske elektronske industrije koje sam poznavao godinama preko našeg istraživanja srčanih bolesti. Budući je bolnica bila u funkciji kroz nezamislivo kratko vrijeme bio sam dirnut time što sam imao makar i malu ulogu u takvom fenomenalnom projektu. Tada nisam znao da će Babin rad u potpunosti utjecati na moj život i moju profesionalnu orijentaciju. Nakon moje prve posjete Puttaparthiju prošle su dvije godine prije no što sam pozvan natrag. U tom vremenu mom se poslu priključila sestra Suzana čija je osjetljivost i spretnost s pacijentima ubrzo potvrdila njenu ulogu kao mog kliničkog i istraživačkog partnera. Zajedno smo radili na istraživanju pacijenata čije su žile bile blokirane, a srca tako slaba da im je rečeno da je njihova situacija beznadna te da liječnici više ništa ne mogu učiniti. Budući da smo primijenili novu tehnologiju za otvaranje blokiranih žila kod takvih pacijenata, nije bilo neobično da su se cijele obitelji okupljale u molitvi pored njihova kreveta prije nego bi pacijenta odveli u operacionu salu na premošćivanje. Pri informativnom pristanku o kom smo raspravljali s ovim pacijentima vezano uz istraživanja upozoravali smo ih da očekujemo da će svaki treći od njih umrijeti za vrijeme zahvata. Na kraju naše prve godine smrtnost je bila 3%, a ne 33%. Naravno, tada smo te rezultate pripisivali novoj tehnologiji koja nam je bila dostupna za obnovu krvnih žila, a ne molitvama per se. Danas o tome mislimo sasvim drugačije. 1994.godine zajedno smo otputovali u Puttaparthi. Sri Sathya Sai Institut za višu medicinsku nauku već je djelovao godinu dana, načinivši tisuće srčanih operacija sa istaknutim rezultatima. Ti su rezultati kasnije predstavljeni na internacionalnom simpoziju kardiologa i kardio-kirurga koji je održan u Prasanthi Nilayamu. Tijekom te posjete Suzani i meni je ponuđena prilika da posjetimo bolnicu i promotrimo pacijente koji su se pripremali za premošćivanje i operaciju na srcu. U taj jedan dan cijeli se naš pogled na medicinsku brigu preusmjerio. Doslovno smo se kupali u iscjeljujućem okruženju stvorenom kroz Babinu viziju punu ljubavi, ugrađenu u svaki detalj od betonskih zidova do sjajnih mramornih podova te u svakog pojedinca, od članova osoblja do pacijenta i njihovih obitelji. Ono što smo vidjeli bila je tehnologija najvišeg stupnja s ponešto opreme koju čak ni tada nismo koristili na Duke medicinskom centru. No tehnologija je bila zasjenjena sveukupnim smislom svega u bolnici – brigom o zdravlju u Božjoj službi. Među osobljem u bolnici, svejedno jesu li to bili čistaći, kuhari ili kardio-kirurzi, sav se posao radio kao služenje Bogu. Među pacijentima i njihovim obiteljima, mnogi od njih nikada nisu vidjeli slavinu za vodu, a pogotovo ne digitalni kardiološki laboratorij za premošćivanje, nije bilo nikakvog straha, tjeskobe niti depresije, onakve kakvu obično vidimo u našim bolnicama po USA. Kada smo obilazili bolnicu u Puttaparthiju svaki pacijent i član obitelji, djeca i odrasli, doslovno su zurili u nas. Oni su jasno znali da su, fizički i duhovno, u Božjoj bolnici. Ovo je iskustvo bilo tako duboko da čitavo vrijeme leta kući u Sjevernu Karolinu, nismo razgovarali ni o čemu drugome. Bilo nam je neshvatljivo da atmosfera tako opipljivo duhovna ne bi na neki način utjecala na imunološki sistem, početak bola, karakteristike liječenja tkiva ili druge klasične psihološke aspekte izlječenja. Činilo se sasvim vjerojatnim da kada se kombinira sa pregledom stanja u tehnologiji, izlječenje može biti znakovito uvećano u usporedbi s onim što se događa u bolnicama zapadnog stila, gdje sama tehnologija postaje osnova brige o zdravlju. Kao klinički istraživači po profesiji, istraživali smo svu dostupnu literaturu koja se odnosila na ulogu suosjećanja i duhovnosti na kardiovaskularne i proceduralne posljedice. Za razliku od novih lijekova i sredstava za srce gdje postoji enormna količina znanstvenih podataka o sigurnosti i učinkovitosti novih terapija, nismo pronašli gotovo ni jednu sistematičnu informaciju koja bi nam bila dostupna vezano za ulogu ljubavi ili molitve. Ipak, svaka sestra i liječnik imali su iskustvo da ako su se brinuli se o pacijentu koji je bio tako bolestan da bi zaista trebao umrijeti, nije umro.U takvim slučajevima zaista ne morate gledati nadaleko da biste pronašli nešto – fotografiju novorođenog unučeta ili obitelj koja svesrdno moli – da to indicira da je na djelu nešto daleko dublje, nego što znanost sada momentalno može doseći. Živeći tako kao što živimo, u akademskoj kulturi Duke kliničkog istraživačkog instituta, na jednoj našoj formalnoj istraživačkoj konferenciji postavili smo pitanje znanstvenog studiranja uloge duhovnosti i ljudske interakcije pri poduzimanju srčanih operacija kod pacijenata. Učinili smo to s određenom uznemirenošću misleći da će naši profesionalni kolege možda potpuno negativno reagirati na cijelu ideju. Ali kao što svi putovi u našem životu koje osvjetljava Bhagavanova svjetlost, istraživačka je konferencija bila ispunjena do zadnjeg mjesta, bilo je samo mjesta za stajanje, a rasprave su nadilazile ideje i koncepte koji su istovremeno bili srdačni, izvanredno interesantni i stimulativni. I tako smo 1994. godine, s Babom i Njegovom bolnicom kao vodećim svjetlom, formirali projekt studija „Mantra“ da bismo sistematični studirali ulogu duhovnosti i ljudske međuovisnosti u kliničkim posljedicama kod pacijenata koji se podvrgavaju kardiološkom procesu. „Umne“ terapije uključuju svaku metodu koja ukazuje na uključivanje ljudske ili Božanske životne snage, duha ili energije bez korištenja određenih lijekova, sredstava ili postupaka. U našem prvom pilot-protokolu 150 je pacijenata prošlo urgentni koronarni postupak za nestabilnu anginu ili je akutni srčani udar bio predvidivo podvrgnut dodatnoj terapiji molitvom, liječenju energijom, terapiji opuštanja i slikovitom govoru. Rezultati ovog studija bili su javno izneseni na sastancima Američke znanstvene lige za srce – najvećeg i najutjecajnijeg kardiološkog sastanka na svijetu – budući su bili objavljeni u literaturi koja je visoko kotirala u struci, u Američkom časopisu za srce. Temeljem nalaza ovog pilot-studija, stvorili smo mnogo određeniji, veći, višestrani studij molitve i ljudskih međuodnosa u obliku studija Mantra – faza II. U Babinom ašramu u Bangaloreu 1998.godine predstavili smo taj protokol Babi za vrijeme intervjua. On je nježno držao protokol na Svom krilu, otvarajući ga na mjestima koja je odabrao Svojim dodirom te je blagoslovio naše napore da idemo naprijed. Trenutno, deset visoko profiliranih akademskih centara diljem USA, upisalo je više od 450 pacijenata za taj nastupajući klinički pokušaj. U dodatku projekta studija Mantra profesionalno-znanstveni interes u toj sferi raste i to u mnogo pravaca. Američki kardiološki koledž je formalno odobrio konsenzus dokument za duhovnost koji smo zatražili za autora. Pod kraj 2000. godine Nacionalni institut za zdravlje (Vlada USA) formalno je zatražila primjenu na kliničkom studiju istraživanja utjecaja molitve i duhovnosti na ljudske kliničke posljedice. Daleko od antagonizma i skepticizma u kojem smo trebali sudjelovati, glavna tendencija medicinske zajednice prigrlila je primjenu dobre znanosti na studij o ljudskoj sućuti i molitvi kod brige o zdravlju s veoma vidljivim entuzijazmom. Kada pogledamo unatrag u 1990.godinu, kada su fiskalne prinude, tadašnje upravljanje i korporativno snižavanje utjecali na cijeli sistem brige o zdravlju u USA, mi smo prepoznali dekadu u kojoj je položaj zdravstvene brige bio radikalno promijenjen. Nema mnogo liječnika i sestara koji su ušli u medicinsku praksu i postali stručnjaci u ondašnjem upravljanju ili u objavi koda. U jednom takvom neplodnom radnom okruženju, ozbiljna studija o sućuti, životne energije i duhovnosti koju provode glavni akademski medicinski centri bila je prihvaćena s dobrodošlicom kao voda u pustinji. I gdjegod smo išli, gdjegod smo predstavljali ili raspravljali ili razgovarali o ovom radu, Babino je svjetlo obasjavalo izvanjsko, čineći jasnim da mi samo natapamo sjeme koje je On mnogo ranije posadio svuda po ovom našem izmučenom svijetu. Projekt Mantra studija postao je glavni u našem radu s intervencijom 'visoke tehnike' kao kliničkog istraživanja, ispitivanja koliko bolji mogu biti rezultati ozdravljenja kada se zajedno kombiniraju 'visoka tehnika', 'uzvišen dodir' i 'više biće'. Nigdje nije vidljivija važnost ovog rada nego pokraj kreveta naših pacijenata. „Kada nas pogodi bolest srca, sam život visi na vagi. U toj su situaciji strah, tjeskoba i bol spremno združeni. Dok je najbolje u medicinskoj tehnologiji dio ključa rješenja u ovoj bitci, pogledom u bolesnikove oči dolazi pitanje: ' Je li visoka tehnika jedino što nudite?'“ Kao sjajne zvijezde u najtamnijoj noći Babine bolnice u Puttaparthiju i Bangaloreu ne samo da daju odgovor na ovo pitanje o besplatnoj brizi o zdravlju koje one pružaju svaki dan, nego su također primjeri koliko je Bog spreman da nas poduči o olakšavanju ljudskih patnji kroz optimalnu medicinsku brigu. On je izgradio te programe – sve što mi moramo učiniti jest otvoriti svoje oči i vidjeti. Za Suzanu i sebe, za našu kliničku praksu na Duke-u, za naša istraživanja te za izvještavanje o njima u Zapadnom svijetu modrene medicine, kako je velik blagoslov što imamo takvo vodeće svjetlo. Dr. Mitchell W. Krucoff Izvornik: Časopis „SwissMed“ 1/05 Prevela: Lidija Horvat, SC“Prijatelji“ Zagreb, veljača, 2006.

- 17:31 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 29.01.2006.

Sri Sathya Sai Institut Viših Medicinskih Znanosti

ČLANAK DR. SAFAJA, UPRAVITELJA SATHYA SAI MEDICINSKOG INSTITUTA U PUTAPARTHIJU (objavljen u stručnom časopisu Svjetske zdravstvene organizacije ''Za Sri Sathya Sai Institut Viših Medicinskih Znanosti, u Indijskoj državi Andhra Pradesh, može se slobodno tvrditi da je postigao nemoguće – pruža vrhunsku medicinsku skrb potpuno oslobođenju plaćanja. Ključni element tog uspjeha su pridržavanje pet ljudskih vrijednosti (istine, ispravnosti, mira, ljubavi i nenasilja) te potpuna predanost u služenju ljudima bez vlastitog (financijskog) interesa. Taj primjer može poslužiti kao ogledni primjer za stvaranje sličnih bolnica na dobro čovječanstva. Svijet medicine je u krizi zbog teškoća vezanih uz nastojanja da se troškovi drže pod kontrolom. Uz to, prijeporna etička pitanja izazov su modernoj medicini i zbunjuju podjednako i znanstvenike i obične ljude u mnogim zemljama. Na primjer, eutanazija, transplantacija organa, umjetna oplodnja, zamjenske (surogat) majke, pobačaj, utvrđivanje spola nerođena djeteta, genetske terapije i genetski inženjering samo su neka problematična područja o kojima raspravljaju stručnjaci i vlade a bez rješenja na vidiku. Spomenuta kriza samo je odraz svijeta koji je u metežu i teško se održava na mir, kako svakog pojedinca, tako i svake države. Vrijednosni sustavi i međuljudski odnosi uvelike su se promijenili. Među ljude se uvukao sukob interesa zbog nekontrolirane pohlepe i gramzivosti za bogatstvom i moći. Svako nastojanje da se izgradi pravedan i miroljubiv svijet mora se stoga usmjeriti ka preustroju i preobrazbi ljudskog karaktera. Duhovni koncepti i religije, kako ih se danas prakticira, često su razdorni da bi držali ljude zajedno i stali u zaštitu globalne zajednice. Više nego ikada prije pokazala se prijeka potreba za prosvijećenim vodstvom i novim pristupima koji će pomoći u rješavanju gospodarskih i drugih problema s kojima se svijet suočava. Da bi pripremio nove vođe, Sri Satya Sai Baba, glasoviti duhovni vođa i učitelj, utemeljio je Sri Sathya Sai Institut Visokog Obrazovanja koje pruža univerzitetsku i postdiplomsku naobrazbu u umjetnosti, znanosti i trgovini. Učilišta se nalaze na tri lokacije: Prašanti Nilajamu i Anantapuru (u indijskoj državi Andhra Pradesh) i Brindavanu (u Whitefeldu, pored Bangalorea u indijskoj državi Karnataka). Najvažnije obilježje te naobrazbe je prakticiranje i promicanje pet ljudskih vrijednosti: istine, ispravnosti, mira, ljubavi i nenasilja. Potreba za primjenom tih vrijednosti u zdravstvenoj skrbi dovela je do jedinstvenog eksperimenta – učiniti visoko tehnologiziranu medicinu dostupnu svima koji ju zatrebaju i to potpuno besplatno. Ovaj članak ukratko opisuje koncept postignuća Sri Sathya Sai instituta Viših Medicinskih Znanosti, često zvanog i Superspecijalistička bolnica (Super-Specijality Hospital), u okrugu Anantapur u indijskoj državi Andra Pradesh, između 1990 i 1996. godine. Plan rada i Razvoj Zamisao o omogućavanju najboljih dijagnostičkih i terapijskih usluga koje pruža moderna medicina najsiromašnijoj populaciji u tom ruralnom dijelu Indije i to potpuno besplatno, a sve u zadanom roku od godine dana, smatralo se potpuno neizvedivom idejom, bilo da se toga prihvati Vlada, bilo neka privatna organizacija. No, upravo taj pothvat u studenom 1990. najavio je Sri Sathya Sai baba obznanivši da će od tog trenutka pa u roku jedne godine na komadu tada zapuštenog zemljišta sagraditi novu zgradu opremljenu opremom i ljudima i koji će po isteku tog roga odmah biti sposobni obaviti prvi operativni zahvat na otvorenom srcu. Ovo je jedna od predivnih priča o tome kako je ljudski napor sposoban izvršiti ''božansku'' volju. Impresivna zgrada koja je na čudesan način niknula u roku od šest mjeseci, a čiji je vodeći arhitekt bio britanski profesor Keith Critchlow, ponosno stoji kao veličanstveni hram zdravlja. Nadahnjujuća arhitektura prožima aurom božanskosti i mira sve koji stupaju u tu bolnicu, bilo radi pregleda ili liječenja, bilo da u njoj rade. I kao što je Sri Sathya Sai Baba najavio, prva operacija na srcu uspješno je obavljena točno godinu dana od njene najave. Super-specijalističku bolnicu svečano je otvorio predsjednik Indijske vlade 22.studenog 1991. godine. Bolnica je spomenik vjeri u pet već spomenutih ljudskih vrijednosti i vjerno demonstrira suosjećanje, ljubav, brigu i nesebično služenje u vrijeme kad je skupa specijalistička medicina nedostupna velikoj većini svjetskog stanovništva. Dobro koordinirana internacionalna ekipa omogućila je da svaki bolnički odjel bude opremljen najboljom mogućom modernom opremom, te da u njoj rade visoko obučeni i predani kirurzi, liječnici, medicinske sestre, te ostali zdravstveni radnici i tehničari. Bolnica se od svog otvaranja neprestano razvija i širi. Odjel kardiologije i kardiokirurgije sa svim neophodnim pratećim i pomoćnim službama radi od otvaranja u studenom 1991. U studenom 1992. proradila je uronefrologija, a godinu dana poslije odjel za transplantaciju bubrega. U studenom 1994. počinje s radom oftamologija, a Institut je priznat od Nacionalne istraživačke komore Indije kao institucija za specijalizaciju kardiologa, kardiokirurga, urologa i nefrologa. Sri Sathya Sai Institut Viših Medicinskih znanost tako se razvio i u centar postdiplomskih studija i istraživanja. Planovi za budućnost uključuju otvaranje neurologije i neurokirurgije, pulmologije, onkologije i otorinolaringološke kirurgije. Institut ima za cilj pokriti sva nabrojana područja, koristeći najnovija medicinska dostignuća, te s više od 300 postelja i pripadajućim specijalističkim klinikama pružiti vrhunske dijagnostičke i terapijske usluge potpuno besplatno. Organizacija i postignuća Pacijenti se u Institut obično upućuju iz jednog od 4000 lokalnih Sathya Sai centara primarne zdravstvene zaštite smještenih u svim dijelovima Indije. No, svi oni moraju obaviti ponovne pretrage i proći ''filtar'' u Sri Sathya Sai općoj bolnici koja je smještena 8 km. od Instituta. Sve pacijente se nakon liječničke obrade upućuje kući ili u lokane Sathya Sai zdravstvene centre koji će pružiti dalju odgovarajuću zaštitu i nastavak terapije. (Dalje u tekstu slijedi statistika za razdoblje 1992-1996.god., a govori o stotinama tisuća obrađenih pacijenata svih dobi (235 002; a prema najnovijim podacima za razdoblje '92-'99. taj broj iznosi 421 872) te tisućama raznih operacija na otvorenom srcu (5 345), preko operacija očiju (2 525) do transplantacije bubrega (71). Uz te brojke slijedi podatak da je postotak smrtnosti o infekcije ispod 2% čime se mogu podičiti samo najbolje svjetske klinike. Kroz to razdoblje održana su u organizaciji Instituta i tri međunarodna kardiološka simpozija, kojima su prisustvovali najuglednija imena iz tog područja medicine. Institut su također posjetili i indijski Predsjednik te ministar zdravlja. Baba, koji im se uvijek obraćao kao domaćin, naglašavao je temeljne duhovne principe na kojima počiva medicinska praksa u Super-specijalističkoj bolnici i koji bi trebali vrijediti i u svim ostalim bolnicama. Slijede i podaci o cijeni bolnice koja je iznosila oko 75 milijuna američkih dolara te tekućim troškovima koji se kreću oko 2 milijuna dolara godišnje (1996 god.) Svi troškovi pokrivaju se iz posebnog fonda kojim upravlja Sathya sai Trust, a namiruju se donacijama iz ostalih fondova Trusta. Op. Prev.) Poruka Instituta (kaže se u nastavku teksta) vezana uz oblikovanje ustroja pružanja zdravstvene skrbi mogla bi se sabrati u nekoliko točaka: • Globalizacija. Na globalnoj razini, svakom ljudskom biću kad se razboli trebaju, kao njegovo urođeno pravo, biti dostupni besplatni savjeti i pomoć od strane odgovarajućih medicinskih institucija. • Dekomercijalizacija. Liječnička pomoć za sve pacijente ne bi trebala podlijegati profitabilnim marketinškim principima. Cijenu medicinske skrbi trebala bi pokriti zajednica ili bi se ona trebala kretati u razumnim i svima dostupnim granicama. • Humanizacija. Svi oni koji su uključeni u pružanje medicinske skrbi (zdravstvena administaracija, liječnici, medicinske sestre i tehničari) trebaju njegovati pet ljudskih vrijednosti u svojim mislima, riječima i djelima jer, dobru ili lošu bolnicu ne čine njena zgrada ili oprema, već ljudi koji u njoj rade. • Duhovnost. Moderna medicina nastoji brinuti o fizičkom, mentalnom i psihološkom zdravlju pojedinaca i naroda, ali da bi postala holističkom ona mora prepoznati i uvažiti Duh (dušu) kao ''pokretačku silu'' u srži svakog ljudskog bića. Prakticiranje ljudskih vrijednosti vodi do sklada naših misli, riječi i djela, te transformacije čovjeka i zajednice. Jedino tada će predano i nesebično služenje čovjeku biti moguće na svim poljima, uključujući i medicinsku skrb.'' dr. Safaja, Upravitelj bolnice

- 15:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 28.01.2006.

Razgovor sa Dr. A.N.Safayom za časopis SWIS MED

HRAMOVI OZDRAVLJENJA: Osiguravaju najbolju dijagnostičku i terapeutsku podršku moderne visoko-tehnološke medicine za zapostavljeni dio društva. Posjeta Sri Sathya Sai Super specijalističkim bolnicama u Puttaparthiju ( država Andra Pradesh) i Whitefieldu pored Bangalorea ( država Karnataka) u Indiji, uoči 4.Simpozija o kardiologiji koji se održao u rujnu 2005. godine. Razgovor s Dr. A.N. Safayom, direktorom Sri Sathya Sai Instituta viših medicinski nauka u Puttaparthiju i Bangaloreu u Indiji vodio je Dr. Felix Wüs izdavačem časopisa SWISS MED. Nema sumnje da je u našim zapadnim zemljama svijet medicine u stanju krize. I nisu samo kontroverze te koje izazivaju etiku moderne medicine zbunjujući jednako znanstvenike i obične ljude. Suočeni smo također s teškoćama u zadržavanju niske cijene brige o zdravlju. Usprkos tome moderna medicina čini da se snovi ostvaruju. No, tako pokrećemo rizik da će korist od tog tehnološkog napretka prije ili kasnije biti daleko iznad dosega zapostavljenog dijela društva. Imamo li mi sposobnost da riješimo taj problem? Imamo li model-instituciju koja nam može pokazati put kojim bismo trebali krenuti? Da, imamo! Kada smo, prije nekoliko godina, čuli za Sri Sathya Sai Super specijalističke bolnice u Indiji, a kasnije i čitali izvještaj u WHO-u (World Health Forumu br. 19, 1998.), pod nazivom „Besplatna visoko-tehnološka briga o zdravlju u Indiji“, naša je odluka donesena: „Jednoga dan moramo otići u Indiju i provesti ozbiljno istraživanje o ovoj stvari.“ Konačno taj je dan došao i mi smo otputovali tamo. Evo izvještaja o tome. - Dr. Safaya velika mi je čast i zadovoljstvo što ste pristali na ovaj razgovor. - I meni je to također zadovoljstvo. - Da najprije kažemo našim čitateljima tko ste vi. Bili ste profesor bolničke administracije(Hospital Administration) i Medicinski upravitelj prestižnog Sve-indijskog instituta medicinskih znanosti. Što vas je navelo da napustite jedan tako važan položaj u glavnom gradu Indije? - Ustvari, rano sam otišao u mirovinu. Napustio sam položaj jer sam bio poklonik Sri Sathya Sai Babe i On mi se neočekivano obratio. Želio je započeti medicinsku misiju u kojoj bi visoko-tehnološko stanje umijeća medicine i tehnologije mogli biti dani najsiromašnijima od siromašnih bez ikakvih razlika zbog kaste, vjerovanja, porijekla, religije i.t.d. Tada smo s ponosom prihvatili ulogu u toj avanturi i pomagali smo u planiranju i donošenju praktičnih rezultata u programu. Zbog toga sam Mu se pridružio. Svami – najdraže ime koje koriste poklonici – je postavio međunarodno povjerenstvo za Sathya Sai institut viših medicinskih znanosti, a mene je postavio za predsjednika tog povjerenstva u kome su bili predstavljeni mnogi poznati liječnici iz inozemstva kao što je to dr. Goldstein, dr.Knife, poznati nefrolog iz „John Hopkins“ centra za zdravlje, USA, dr. Mitch Krucoff, kardio-kirurg sa Duke sveučilišta u USA i mnogi drugi liječnici iz inozemstva i iz Indije. Bilo nas je 10-12 osoba, svaki od nas je bio poznat i priznat liječnik na svom profesionalnom polju i svi smo bili Svamijevi poklonici. Sjeli smo zajedno da bismo odlučili koji je najbolji način na koji bi pristupili našoj misiji i stvorili bolnicu. Odlučili smo se za super-specijalistički model. Svami se s tim složio te je rekao: „Dajte da imamo Super-specijalističku bolnicu sa kardiologijom, nefrologijom, neurologijom, onkologijom i oftamologijom.“ Rezultat je bio taj da je Svami 22.studenog 1990. izjavio da će sagraditi bolnicu u Puttaparthiju koja će se temeljiti na ovih pet super-specijalnosti. - Zašto baš te discipline, a ne neke druge? - Mnoge bolesti uključuju srce, mozak, karcinome i oči. Te bolesti zahtijevaju visoku tehnologiju dijagnosticiranja i liječenja, a oni su veoma skupi. To su veoma sofisticirana polja i traže veoma sofisticirane, visoko-izvježbane profesionalce i tehničare – a to rezultira time da je takva medicinska skrb vrlo skupa. Vjerojatno je da je Svami odabrao baš te određene specijalnosti zato da bi takva oprema i liječenje bilo dostupno običnom čovjeku koji to inače, naravno, drugačije ne bi mogao imati. Za većinu drugih bolesti pobrinula se Vlada te druge organizacije na polju medicinske njege u većoj ili manjoj mjeri. Naš je cilj osigurati liječenje ovih odabranih disciplina potpuno besplatno i, kao što sam već spomenuo, bez obzira na kastu, vjeru, boju kože, religiju ili zemlju iz koje bolesnik dolazi. Mi ne provjeravamo njihove putovnice. Ne pitamo ih za nacionalnost. Pitamo ih jedino za podatak koji je važan za njihovo liječenje. Kao ljudska bića, bolesnici mogu doći iz bilo koje zemlje i mogu imati liječenje besplatno. - Kažete li vi to zaista- „besplatno liječenje“? Ovo ćemo morati temeljito raspraviti. No, najprije, molim vas, recite mi nešto o vašim naučnim kontaktima izvan Indije. Imate li takve kontakte sa Njemačkom, Francuskom, Italijom i Amerikom? - Da, ali ne na konvencionalan način. Konvencionalan način bi bio da imamo nekakav sporazum između jednog i drugog sveučilišta. No, mi imamo ogroman broj Svamijevih poklonika koji su Indijci, a žive u inozemstvu, u Engleskoj, u Americi, u Francuskoj, Njemačkoj, Australiji, na Novom Zelandu i.t.d. Ti su liječnici specijalizirani za discipline koje sam vam spomenuo. Oni dolaze ovdje i ovdje rade uz dozvolu naše Vlade. Oni su privremeno registrirani kao liječnici, operiraju, podučavaju, pomažu i sa svoje točke gledišta oni rade sevu (2), što znači služenje, besplatno služenje. Oni to rade bez ikakve naknade. Ti ljudi također preuzimaju na sebe da nam izvana donesu najnoviju tehnologiju iz njihovih zemalja i institucija. Ponekad odvode liječnike ili tehničare s ovog Instituta i obučavaju ih u svojim zemljama te nas tako opskrbljuju nekom vrstom ravnoteže, dakle na taj način naše bolnice nisu tehnički ni profesionalno u izolaciji. - Je li teško naći takve ljude? - Imamo ogroman broj molbi, ne samo vrhunskih specijalista na nekom polju, već također od studenata medicine koji žele doći odraditi bolnički nastav-ni plan i ostati ovdje. To je omiljeno mjesto za studente jer je u studenom 1994. Vladina organizacija, Indijski nacionalni javni ispitivači, ciljano standardizirala post-diplomsku medicinsku naobrazbu u Indiji, s tim da su potvrdili naš Institut kao mjesto za praksu i akreditaciju specijalista u kardiologiji, operacijama kardio-toraksa, urologiji i nefrologiji. - Saznajem da ste vi organizirali naučne simpozije. - Da, imali smo dvije internacionalne konferencije vezano za kardiologiju. Bilo je to 1993. i 1995. Prisustvovao im je velik broj ljudi iz ove zemlje i iz inozemstva, iz Amerike, engleske, Francuske, Njemačke, Izraela i Australije. - I, uobičajeni je cilj bio razmjena znanja? - Da, da se razmijeni znanje te da upoznamo naše posjetitelje s našim načinom razmišljanja i djelovanja. Naši ljudi su također pokazali znanstvene papire. Učesnici su se mogli osvjedočiti da je u današnjem svijetu pribavljanje potpuno besplatne visoko tehnološke medicine moguće. - Za kada planirate sljedeći simpozij? - Sljedeća će se konferencija, mislim, održati ove godine, u rujnu mjesecu 2005. Ona će se održati ovdje u Puttaparthiju. Mi ćemo pozvati ne samo profesionalce medicinskih nauka, nego također i planere, upravitelje, ljude koji financiraju medicinu, one koji zdravstveno osiguravaju ljude, i.t.d. Raspravljat ćemo ponovno o Svamijevoj temeljnoj filozofiji koja kaže da su bolesti poslije-dice proizašle iz samog društva, iz načina kako ljudi žive, njihovog načina življenja i njihove ishrane, okoline i tako dalje. Zato je dužnost društva da liječi svaku bolesnu osobu. Društvo je odgovorno i ono mora platiti liječenje jer osoba o kojoj se radi možda to ne može. - Nije li to pomalo smiono mišljenje? - Ne uopće! Vidite, osnovna stvar na koju trebamo gledati kao na darovanu jest ta, da je jedno od čovjekovih temeljnih prava kao ljudskog bića, da, ako se razboli, za njega treba brinuti društvo. Društvo je to koje bi trebalo spojiti ruke sa svrhom da se brine za bolesne. Oni ne bi trebali biti prepušteni samo pojedin-cima jer možda nisu u mogućnosti platiti dobru tehnologiju. Dobro liječenje je u potpunosti vezano uz plaćanje. U tome je stvar. - Mogu li se vaše bolnice natjecati s drugima sličnim znanstvenim instituci-jama u Indiji i širom svijeta – kada dođe do procjene smrtnosti, broja izvršenih operacija i slično? - Da. U ovoj se instituciji stalno uspoređuju svi osnovni medicinski podaci, isto kao i u drugim institucijama u Bangaloreu. Ti se podaci, kao na primjer dužina ostajanja u bolnici, smrtnost, broj bolesnih, procjena oboljenja i.t.d. stalno uspoređuju i prate. Svi su ti podaci jasno na liniji sa internacionalnim standardima. U nekim slučajevima imamo rezultate koji su bolji od onih internacionalnih standarda. Što se tiče naše države Indije, možemo reći da naše bolnice mogu tvrditi da imaju najbolje moguće podatke. - Kada ste govorili o medicinskim disciplinama u vašim bolnicama rekli ste da liječenje pružate sasvim besplatno. To je prije svega zadivljujuće, mogu reći gotovo nevjerojatno – nije kao svaka šalica čaja koja se naplaćuje u našim zemljama na Zapadu! - Očekivao sam ovo pitanje. Besplatno liječenje je moguće uglavnom zbog donacija – manjih ili većih – koje daju poklonici Sathya Sai Babe iz cijelog svijeta. Te donacije idu u trust koji se naziva Sri Sathya Sai medicinski trust. Ovaj Sri Sathya Sai medicinski trust ima određeni iznos novca stavljen u banku kao osnovni fond. Uglavnom se kamatom koja se dobiva na taj osnovni iznos pokrivaju potrebe dnevnih aktivnosti obiju naših bolnica. Dvije bolnice zahtijevaju oko 2 milijuna rupija (vidi 3) svaki mjesec. Naravno, oštra kontrola troškova, upravljanje troškovima i stalne inovacije pomažu nam smanjiti troškove. Kao dodatak ovim donacijama neki ljudi daju doprinos za određene svrhe. Neki će ljudi doći i reći da će dati 20 određenih vrsta pace-makera. Drugi nas opskrbljuju sa velikom količinom šprica za injekcije – plastičnih šprica i drugih šprica koje nam stoje na raspolaganju – s tim stvarima na primjer. Također se događa da nam dođu određeni mještani i pitaju nas koje su naše svakodnevne potrebe. Oni tada odlaze i opskrbe nas tim potrepštinama, možda čak i za šest mjeseci. Tako to funkcionira. - I vi ne poduzimate nikakve izravne akcije da biste dobili takve donacije? - Ne, mi ne. One jednostavno dođu. Jedino što trebate to je da Sathya Sai Baba bude u centru te slike. Bez Njega sve bi ovo, vjerojatno, bilo nemoguće. - Dakle, spomenuli ste da možete imati u radu obje bolnice uz puni trošak od 2 milijuna rupija na mjesec, to je nekih 370.000 eura. No, kako ste financirali samu izgradnju bolnice, vaše prve bolnice u Puttaparthiju? - Bolnica je započeta sa donacijom od 300 milijuna rupija. Trebali smo 100 milijuna za zemlju i zgradu, 100 milijuna za opremu, a 100 je stavljeno, kao što sam već spomenuo, u osnovni fond. Kao što sam rekao, kamate na osnovni fond od 100 milijuna rupija iznose 1 milijun na mjesec i to je dovoljno da pokrije troškove jedne bolnice kroz mjesec dana. Osoblje je, usput rečeno, dobro plaće-no, jednako kao ono u Sve-indijskom institutu medicinskih nauka. Ovdje u Puttaparthiju imamo nekih 300 zaposlenika sa plaćom, 46 onih koji rade za honorar i 100 dobrovoljaca koji rade kao sevaci (4) svaki po četrnaest dana i na svoj trošak. - Ako je liječenje besplatno sigurno su bolesničke liste čekanja duge. Kako se nosite s tim problemom? - Mi imamo brojno stanovništvo, a također nesrećom i djelomično u ovoj zemlji enormne pojave bolesti. 80% populacije živi ispod minimuma društveno-ekonomski prihvatljive razine. Oni si sigurno ne mogu osigurati operaciju srca, mozga, kičme ili bubrega. Dakle, oni dolaze k nama. U svakom slučaju mi izvršimo ozbiljne pretrage kod tih ljudi i damo im ispravnu profesionalnu medicinsku dijagnozu. Zatim procijenimo jeli slučaj hitan ili bolesnik može čekati. Ako je slučaj takav stavljamo ga na listu čekanja. Postoje različiti drugi aspekti koje uzimamo u razmatranje kada pregledavamo naše pacijente. Pretpostavimo da je to dijete sa ozbiljnom bolešću srca, s roditeljima koji za njega jako brinu tada mi moramo takvom pacijentu dati prioritet. Također moramo dati prioritet onim slučajevima kada bi obitelj mogla ostati bez hranitelja zbog njegove srčane ili nervne bolesti te bi bila lišena osnovnih sredstava za život. U tom smislu, kvaliteta brige o bolesniku koja se besplatno nudi ima šire socijalno-ekonomsko značenje, nego što je to spašen jedan život. To spašava obitelji od pandža siromaštva. Ali ostaje činjenica da za određene tipove operacija na srcu, na primjer, liste čekanja mogu biti i do četiri godine. U takvom se slučaju, naravno, bolesnik liječi lijekovima da može preživjeti te se traži da dođe natrag u bolnicu svakih šest ili možda tri mjeseca, na kontrolu. - Vi morate zaposliti nekih stotinjak liječnika, tehničara, sestara i.t.d. No, Puttaparthi je malo selo, gdje svi ti ljudi žive? - Mi imamo ogroman stambeni kompleks pored bolničke zgrade i u njemu se može smjestiti većina osoblja koje radi u ovoj bolnici. Tim medicinskim kampom, bolnicama sa svim njihovim podupirućim sredstvima i cijelom infrastrukturom, upravlja moje osoblje u korist trusta. - A medicinska podrška koju dajete seljacima vani, u zemlji? - To nije naša briga. Te aktivnosti se izvode kao medicinski servis ili služenje, a osigurava ih Sri Sathya Sai Organizacija služenja. - Kako je organizirana medicinska zaštita za one bolesti koje nisu pokrivene visoko specijaliziranim aktivnostima koje se odvijaju u dvije Super specijalističke bolnice? - U Bangaloreu, jednako kao i ovdje u Puttaparthiju, trust ima takozvanu Opću bolnicu gdje se osigurava opća medicinska njega. Ondje možete naći njegu zuba, ušiju, nosa i grla, ginekološku i porodiljsku njegu kao i opću pedijatrijsku njegu i.t.d. - Prakticirate li alternativno medicinsko liječenje kao što je ayurveda i slično? - Ne, ne, ne! - Zašto ne? Pa u Indiji smo, odakle potječu mnoga medicinska znanja. - Naša je nakana jasna da ne prakticiramo taj vid medicine u našim Super specijalističkim bolnicama. Pogledajte, mi moramo biti visoko povjerljivi, visoko odgovorni i ne možemo si dopustiti nikakav rizik na račun tog odnosa. - Svjetska zdravstvena organizacija (WHO - World Health Organisation) je najviše znanstveno medicinsko tijelo u svijetu. Imate li kontakte sa WHO-om? Jesu li vas ikada posjetili? - Da, i ja sam išao u Ženevu. Govorio sam o aktivnostima medicinske misije Sri Sathya Sai Babe na konferenciji u Internacionalnoj radničkoj organizaciji (ILO – International Labour Organisation) u Ženevi, gdje su bili prisutni mnogi predstavnici iz WHO-a. U Ženevi sam također imao razgovor sa šefom, predstavnikom WHO-a, koji je odgovoran za programe koji se odnose na bolesti srca. Međutim, mi ne možemo načiniti nikakav napredak u daljnjoj suradnji jer se ne uklapamo u njihove strukture, jer je naša aktivnost bazirana samo na instituciji. Govor, koji sam održao na ILO konferenciji u Ženevi, slučajno je bio tiskan u WHO-ovom World Health Forumu, broj 19, 1998. godine. - Da li biste voljeli imati neke određene nove kontakte i ako da, koja bi to vrstu kontakata trebala biti? - Da, bili bismo veoma zadovoljni kada bi ljudi željeli znati više o našem radu, kada bi posjetili naše bolnice da bi do nekog nivoa barem dobili utiske o njima, o principima na kojima se naše bolnice zasnivaju. Mi bismo im tada rekli da se sve ovo može postići bilo gdje. Također bismo voljeli objasniti našim posjetiteljima osnovne principe i ideale Sathya Saijeve zdravstvene misije. Dopustite mi da vam to ukratko opišem. Bolest je globalni fenomen. Savjet i liječenje trebali bi se također gledati s globalne točke gledišta. Kao što sam već rekao, liječenje bi trebalo biti besplatno, dostupno u bilo kojoj medicinskoj instituciji na globalnoj osnovi, kao što je to pravo na rođenje svakog ljudskog bića. To je pravo značenje riječi globalizacija. De-komercijalizacija je druga ključna riječ za isti pojam. Vještina iscjeljivanja i liječenje bolesnika ne bi trebali biti na tržištu i stvarati profitabilne udobnosti. Cijenom medicinske njege trebalo bi se baviti društvo i trebala bi biti na dokučivom nivou. Druga važna točka je humanizacija medicine. Medicina i tehnološko medicinsko liječenje koje se pruža pacijentima, mora biti humanizirano. Medicinska tehnologija ne bi se trebala primjenjivati na čisto mehanički način. Ne, to bi trebalo činiti na ljudski način, smatrajući bolesnika ljudskim bićem, kao čovjeka u društvu, kao nečijeg oca, majku, kćer ili sina. Medicina bi se trebala prakticirati sa osmjehom danim s ljubavlju i naklonošću te bez da bolesniku uzrokujemo bilo kakvu mentalnu traumu. Moramo s njima razgovarati ljubazno. Ako postoji neizlječiva bolest ona se mora objasniti bolesniku na ljubazan, sućutan način imajući na umu da mi nemamo posljednju riječ! Svojim mislima, riječima i djelima, ljudi koji osiguravaju zdravstvenu njegu – zdravstveni službenici, liječnici, sestre i tehničari – trebali bi prianjati uz pet ljudskih vrijednosti, naime uz istinu, ispravno djelovanje, mir, ljubav i nenasilje. Nije oprema ta koja bolnicu čini dobrom ili lošom, nego ljudi koji u njoj rade. Ne bismo trebali stvarati profit iz patnje drugih ljudskih bića. Trebali bismo s ljubavlju i naklonošću paziti na osobu koja pati, kao što je to činio Buddha i drugi sveci, kao što je činio Krist. Konačna odlučujuća točka je produhovljavanje moderne medicine, koja se bazira na principu vjere da je u krajnjem smislu Bog taj koji liječi! Mi samo osiguravamo tehnologiju i liječenje! Kad usvojimo to produhovljenje, odmiče-mo se od našeg sebičnog uključivanja u proces – „Ja sam te liječio, ja sam te spasio“ – taj je sebični element uklonjen. I dalje, budući da je Bog taj koji liječi, bolesniku ja dana nada. On zna da postoji neka druga snaga, neka druga moć kojoj se može moliti i koja će možda donijeti rezultate. U našem slučaju mi dajemo organiziranu uslugu za sve pacijente koji su se liječili u našoj bolnici. Naš Bolesnički savjetodavni odjel savjetuje pacijente prije prijema, za vrijeme liječenja i kod njihovog otpuštanja iz bolnice jer su zahtjevi različiti u te tri faze. Prije prijema naš savjetnik informira bolesnika o njegovoj bolesti, mogućim posljedicama njegovog načina života, i.t.d. Kada je bolesnik u bolnici mi mu objašnjavamo što je učinjeno tako da on točno zna što se događa. Kada ga otpuštamo, najvažnija je stvar da ga savjetujemo da na svoju bolest gleda kao na izlječivu i savjetujemo ga što bi trebao činiti da mu ne bude gore ili što bi trebao činiti kao preventivu da se bolest ne vrati. To mi nazivamo produhovljavanje medicine. Naše savjetovanje, plus element molitve i element nade, daje se bolesnicima s puno ljubavi. Oni samo trebaju prepoznati duh kao „vodeću snagu“ u pozadini svakog ljudskog bića. Naravno, sve takve duhovne aktivnosti i rezultati dobiveni iz njih, zabilježeni su. Mislim da ni jedna druga bolnica u svijetu ne radi te stvari. - Vi liječite čovjeka. No, da li ga također i mijenjate u potpunosti? - Da. Pokušavamo to. To je ono što Svami kaže: „Transformacija je čudo.“ - Bojim se da će neki od naših čitatelja misliti da ste vi „sanjar“. To što nam govorite tako je lijepo da se gotovo čini nestvarno. - Kada vidite prekrasnu ružu kažete: „Jeli to stvarno?“ Vi vidite, vi morate vidjeti Božanskog stvaratelja i kad razmišljate o Njemu kao o Božanskom stvoritelju svega, čak i stvari koje izgledaju ružno možda postanu lijepe. Zato mi poučavamo naše bolesnike da na stvari gledaju na taj način. Čak i karcinom i patnja koju on donosi, može im se činiti tolerantnom do neke granice. - Pročitao sam vašu izjavu: „Čitavi je Institut započeo kao čudo, sagrađen je kao čudo i djeluje kao čudo.“ Što vi pod tim mislite? - Čudo je, da je bolnica i ostale zgrade koje joj pripadaju, sagrađena u vremenu od devet mjeseci. To je čudo. Normalno, za projekte ovakvoga tipa potrebno je najmanje tri do četiri godine. Ja nisam sam dok vam pričam ovu priču. Postoje tisuće i tisuće radnika koji su tome svjedočili. Stotine je ljudi radilo bez plaće. Studenti su dovozili građevinski materijal i pomagali su gdje god su mogli. Tako je bolnica sagrađena. To je također čudo. Vidite, ljudi rade ovdje. Imamo ovdje nekih stotinu sevaka. Sevaci su oni, mora da ste ih vidjeli, sa onim zeleno-plavim maramama i žutim maramama za žene. Ovdje su sevaci – 50 žena i 50 muškaraca koji su došli ovamo iz drugih indijskih država da bi ovdje radili dva tjedna. Ovu sobu u kojoj jesmo čiste sevaci. Sve ove stvari ovdje, oni su očistili. Sistem unutarnje pošte, sa svim onim ne-tehničkim papirima koji se trebaju dostaviti na različita mjesta, funkcionira putem sevaka. Oni služe, nudeći svoje služenje Bogu. - Mislite li da se taj model može replicirati u drugim zemljama – čak i u Zapadnjačkim zemljama? - Zašto ne? One bi trebale biti sposobne to učiniti. Ja ne mislim da su zapadnjaci odvojeni od simpatija za čovjeka. Ne mislim da na Zapadu manjka taj tip ljudi koji misle da je služenje čovjeku, služenje Bogu. - Ja mislim da naši napori prije svega moraju biti usmjereni prema reformiranju i „transformiranju“ ljudskog karaktera. Veoma teška stvar za učiniti, zar ne? - To je istina. Ali isto tako postoje ljudi koji su došli sa Zapada i rade ovdje. Možete vidjeti mnoge od njih kako rade u Općim bolnicama i u ovoj bolnici također. Ustvari, naš je problem što često moramo odbiti molbe takvih ljudi jer ih imamo previše. Za nas to nije nimalo ugodno jer ti ljudi zaista žele služiti ovdje našim bolesnicima. Oni su pripravni raditi prema našim pravilima i pravilima institucije, da bi udovoljili potrebama naših bolesnika. - Ujedinjeno kraljevstvo je povijesno povezano s vašom zemljom. Kakvi su vaši kontakti, recimo sa Londonom? - Kada sam išao u Ženevu otišao sam također i u London. U dvorani za predavanja u Wimbledonu bili su medicinari i drugi koji su se okupili zajedno zbog Sathya Sai organizacije U.K.-a. Govorio sam im, a započeo sam rekavši im: „Došao sam u zemlju koja je majka moderne medicine.“ U početku sva je dobra medicina nastala u Londonu i u ostatku U.K.-a. Ona je izrasla na osnovi duhovnih i humanih stajališta bez komercijalnih namjera. Rekao sam slušatelj-stvu da ja propisujem lijek u ime Boga. To je početak svakog mog propisivanja: Ja propisujem u ime Boga. Vidite, to nas dovodi natrag do pitanja produhovlja-vanja moderne medicine kao medicine sa ljudskim dodirom. Ne bismo trebali gledati na čovjeka, pacijenta, samo kao na bolesni entitet, nego kao na ljudsko biće, i kao prema takvom bismo se trebali i odnositi. - Vrijeme koje smo planirali za ovaj razgovor je gotovo završeno. Hvala vam, dr. Safaya! Da zaključimo našu raspravu – mislite li vi zaista da se to što je postignuto u vašim bolnicama može postići i u drugim zemljama također? - Da, mislim! Sathya Sai Baba nam je pokazao put. Priznajem, rad koji je učinjen u našim bolnicama je samo kap u oceanu, no, on će poslužiti kao radni model koji će pokazati kako je moguće kompliciranu medicinsku tehnologiju besplatno učiniti dostupnom onim bolesnicima koji je drugačije ne mogu ostvariti. Mi svakako nemamo nikakvih iluzija da ćemo moći liječiti sve bolesti srca, mozga ili bubrega u svijetu ili čak ovdje u Indiji. No, ono što smo učinili jest da smo stvorili model u kojem se to može postići sa svim tim nekomercijal-nim, duhovnim i humaniziranim vrijednostima, s ljubavlju i sa brigom. To se može učiniti i može se učiniti u suglasju sa zadnjim stupnjem vještine. Jednom kada se na to više ne gleda kao na proces stvaranja profita, vidjet ćete, jedna takva institucija može raditi na bazi - nema profita/nema gubitka. Čovjek ne smije ili ne bi trebao napredovati kroz patnju ljudskog bića. Ponavljam, ovo je model koji se može preslikati bilo gdje i u bilo koje društvo! - Još jedno i posljednje pitanje koje se odnosi na vaš sljedeći simpozij u rujnu 2005.godine. Može li se bilo tko iz medicinske profesije prijaviti za sudjelovanje u tom događaju? Možete li dati pregled programa i daljnje detalje? - Delegacija od četiri liječnika odavde, sada se nalazi u USA i radi na ovom projektu. Dr. Goldstein i drugi također rade na tome. Uskoro ćemo moći dati prikladnu izjavu za medicinski svijet. - Ako bi vas bilo koja medicinska institucija izvan Indije željela pozvati da govorite o vašoj bolnici i cijeloj Sathya Sai medicinskoj misiji, biste li prihvatili jedan takav poziv? - Da, vjerojatno bih. Ali poziv bi trebao ustvari ići mom neposrednom pretpostavljenom, Sathya Sai Babi. Ako je to Njegova Božanska volja, stvari će se dogoditi. Ako Svami osjeća da će to biti dobra ideja da se o ovoj zdravstvenoj misiji proširi više informacija, siguran sam da će se složiti. - Nadajmo se da će On dati Svoje blagoslove toj ideji i da će jednoga dana ili godine, bolnica osnovana na vašem modelu biti stavljena u službu negdje na Zapadu. - Svakako, kao što sam vam rekao, to je moguće! A zašto ne? Ako je Indija – tako siromašna zemlja - bila sposobna stvoriti ove bolnice, zašto to ne bi bilo moguće bilo gdje drugdje? Sjećam se kada sam prvi put došao ovamo, postao sam predsjednik Internacionalnog komiteta 1990. godine, a ova je bolnica ovdje u Puttaparthiju dobila dozvolu za rad 1991.godine. 1990. godine, kada sam došao, sâm Svami mi je pokazivao prostor na kom bi bolnica trebala biti sagrađena. Bio sam zapanjen čuvši Njegovu poruku. Kako je to moguće? Ali dogodilo se. Pogledajte, da opet ponovim: moderna se medicina sve više pretvara u „znanstvenu tehnologiju“: telemedicinske konzultacije, propisivanje recepata putem elektronske pošte, operacije koje vrše roboti i.t.d. Bojim se da modernoj medicini prijeti da se pretvori u bezličnu, bezdušnu tehnologiju. Baba nam je pokazao put. On je Indiju stavio na medicinsku kartu time što je bez ikakvih fanfara, od sada na duže vrijeme, utemeljio i pokrenuo rad dviju bolnica svjetske klase, sa njegom koja je na trećem stupnju, u kojima je liječenje potpuno besplatno za svakoga. Dajte da opet kažem: to što je ovdje postignuto u Indiji s Babinom pomoći, može se postići u Teksasu, u USA ili u U.K. – bilo gdje u svijetu! - Dr. Safaya, probudili ste našu nadu! Hvala vam mnogo što ste nam poželjeli dobrodošlicu ovdje u Puttaparthiju i hvala vam za ovaj zaista veoma interesantan razgovor.

- 15:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #